Agassi u kući slavnih

Andre Agassi

Medjunarodna teniska kuća slavnih ce u subotu primiti 41-godišnjeg američkog tenisera Andre Agassija, osmostrukog osvajača grendslem turnira.

Andre Agassi spada među samo sedmoricu tenisera koji su kroz karijeru osvajali naslove na sva četiri Grand Slam turnira. Proveo je 101 sedmicu na vrhu ATP liste, a vlasnik je i zlatne olimpijske medalje iz Atlante 1996.

"Zaista sam počašćen što ću se pridružiti najvećim teniskim imenima svih vremena. Tenis mi je dao sve u životu. Dao mi je moju suprugu (Steffi Graf, op.a.). Moja teniska karijera također mi je dala priliku da utječem na tuđe živote", rekao je Agassi.

Svečana ceremonija primanja u Kuću slavnih održat će se uoči polufinalnih mečeva ATP turnira u Newportu koji se igra na travnatoj podlozi.

Tokom karijere "veličanstveni ćelavac" je osvojio 60 naslova, od čega četiri Australian Opena (1995., 2000., 2002., 2003.), dva US Opena (1994., 1999.), te po jedan Wimbledon (1992.) i Roland Garros (1999.). Trijumfom u potonjem, Roland Garrosu, postao je prvi tenisač kojem je uspjelo osvojiti naslove na sva četiri Grand Slama na tri različite podloge, tvrdoj, travi i zemlji.

Agassijeva supruga Steffi Graf u Kuću slavnih primljena je 2004. godine.

Nastavak...

Rod Laver - najveći svih vremena

Rod Laver je rođen 9. augusta 1938. godine u Rockhamptonu, Queensland, Australija. Kao mali dječak bio je tako mršav i slabašan da niko nije ni sanjao da će jednog dana postati ljevoruki vihor teniskih terena, čovjek koji će pokoriti teniski svijet i postati jedan od najboljih tenisera svih vremena.

Malo je teniskih šampiona bilo tako dominantno kao Laver, i kao amater i kao profesionalac, tokom 60-tih godina prošlog vijeka. Njegova igra je uvijek bila ofanzivna, a jednako je bio dobar sa osnovne linije kao i na mreži. Karakteristika njegove igre je bio i nevjerovatan topspin, koji je sigurno bio inspiracija za nove generacije tenisera 70 – tih godina, poput Bjorna Borga i Guillerma Vilasa.

Prvi međunarodni naslov došao je već na prvom inostranom turniru, kada je 1956. godine postao juniorski osvajač U.S Opena. Tada je imao 17 godina. Četiri godine nakon toga, ušao je u krug najboljih, osvojivši naslov na Australian Openu u singlu. Ova pobjeda je bila samo prva u nizu 20 grandslam naslova koje je osvojio u karijeri, u singlu, dublu i mješanom dublu, čime se svrstao među pet najuspješnijih tenisera svih vremena, iza Roya Emersona (28), Johna Newcombe (25), Franka Sedgmana (22) i Bill Tildena (21). U singlu je osvojio 11 titula, po čemu je dugo bio drugi zajedno sa Bjorn Borgom, iza Emersonovih 12 naslova, koje su kasnije oborili Pit Sampras (14) i Roger Federer (15).

Rod Laver je napravio sjajan rekord i na Wimbledonu. Bio je finalista šest puta uzastopno (kada je bio učesnik), a turnir je osvajao 1961. i 1962. godine. Sa Wimbledona je i odsustvao pet dugih godina (vrijeme kada nije bio dopušten nastup profesionalcima), a na turnir se vratio u velikom stilu, osvojivši ga 1968. i 1969. godine. Osvajanjem Wimbleodna četiri puta u četiri pojavljivanja, i dolazeći do četvrtfinala 1970. godine postavio je tadašnji rekord od 31 uzastopne pobjede na Wimbledonu.

1969. godina je za Roda Lavera sigurno bila i najbolja. Napravio je rekord open ere od 17 naslova u singlu (isto toliko je kasnije dostigao i G. Villa, 1977.) od 32 odigrana turnira, uz skor od 106 pobjeda i 16 poraza. 1962. godine je imao 19 naslova od 34 turnira, ali tada je igrao kao amater. U 69' je situacija bila mnogo drugačija, turniri su bili otvoreni za sve, i za amatere i za profesionalce, pa su i izazovi osvajanja naslova bili veći.

Rod Laver je tokom svoje karijere naročito imao izraženo rivalstvo sa Kenny Rosewallom. 1971. godine Rod Laver je zaradio 292 171 $ na turnirima, po čemu je bio rekorder sve do 1975. godine i Arthura Ashea. Postao je i prvi teniser koji je zaradio milion dolara na teniskim terenima.

Kada je 1973. godine bilo dozvoljeno profesionalnim teniserima da nastupaju u Davis Cupu za svoje reprezentacije, nakon 11 godina odsustvovanja, 35 – godišnji Rod Laver je odlučio da pokuša zadnji put pomoći reprezentaciji Australije. U timu sa Newcombeom okončao je petogodišnju dominaciju američke reprezentacije pobjedom od 5 – 0.

Tokom 1976. godine, kada je njegova karijera već bila na zalasku, potpisao je ugovor sa San Diegom, za nastupe u World Team Tennis ligi, i u prvoj sezoni je proglašen za „rukija“ sezone. Tada je Rod Laver imao 38 godina.

Tokom svoje 23 godine duge karijere, u kojoj je igrao i u amaterskoj i u open eri, osvojio je 47 naslova kao profesionalac u singlu, i 21 puta je stizao do finala u kojima je bivao poražen. Gledajući ukupno, i amaterske i profi naslove, potpuni je rekorder sa 184 naslova u singlu, zbog čega je i uvršten među najveće tenisere (ušao je u International Tennis Hall of Fame) 1981. godine, i australijsku Dvoranu Slavnih 1993. godine. Centralni stadion Melburn Parka je 2001. godine dobio ime Rod Laver Arena.

GRANDSLAM NASLOVI (20 naslova) – Australian Open singl: 1960., 1962., 1969.; French Open singl:1962., 1969.; Wimbledon sing: 1961., 1962., 1968., 1969.; US Open singl: 1962., 1969. Australian doubles, 1959, 1960, 1961, 1969; French doubles, 1961; Wimbledon doubles, 1971.; French Open mješoviti parovi: 1961.; Wimbledon mješovito: 1959., 1960.

DAVIS CUP – 1959., 1960., 1961., 1962., 1973.; rekordni skor: 16-4 u singlu , 4-0 u dublu.

REKORDI NA GRANDLAMOVIMA U SINGLU - Australian Open (skor 21 pobjeda - 6 poraza), French (25-6), Wimbledon (50-7), US Open (44-10).

Nastavak...

Australian Open - historija turnira

Prvi podaci o velikim teniskim turnirima u Australiji datiraju još iz 1880. godine.

1904. godine šest vladajuci teniskih asocijacija Australije i Teniska asocijacija Novog Zelanda ujedinile su se i osnovale Tenisku asocijaciju Oceanije. Naredene godine zbog promocije sporta u Austarliji održan je teniski turnira za muškarce, prvenstvo Australije. Turnir je bio smješten u Albert Reserve u Melburnu, na travnjacima Warehouseman kriket kluba. Ovaj turnir postaje Grand Slam Azije/Pacifika. Prvi finalisti su bili Dr. Arthur Curtis i Rodney Heath. U finalu, pred 5000 gledaoca slavio je Heath. Ovo je bilo prvao poglavlje priče koja traje više od jednog stolječa.

Naredne godine, dakle 1906., turnir je održan u Christchurchu na Novom Zelandu. To je bio prvi od dva ogržana turnira na Novom Zelandu. Drugi je održan 1912. godine u gradu Hastingsu.

1922. godine teniski savez Novog Zelanda istupa iz teniskog saveza Oceanije. Ove godine odražava se i prvo otvoreno prvenstvo Australije za žene. Prvo žensko finale igrale su Margaret Molesworth i Esna Boyd. Treba istaći da je Boyd bila finalista i naredne 4 godine, a 1927. godine je bila osvajačica.

Australija Open održavan je u sedam razlićiti gradova : Melbourne (52 puta), Sydney (17), Adelaide (14), Brisbane (7), Perth (3), Christchurch (1) i Hastings (1). Turnir je održavan svake godine izuzev perioda u toko Prvog Svjeckog rata (19126-1918 g) i Drugog Svjetsekog rata (1941-1945 g). Tokom svoje historije turnir je dva puta mijenjao ime. Od 1927. godine zvao se Prvenstvo Australije da bi 1969. godine dobio ime Australija Open. Ovo Open je označavalo da svi teniseri mogu učestvovati na njemu bilo da su amateri ili profesionalci.

1971. godine turnir je zadnji put odigran izvan Melburna, u Sidneju. Te godine turnir su u singlu osvojile austrijske legende Ken Rosewall i Margaret Cour.

Kooyong Lawn teniski klub postao je dom Austraija Opena 1982. godine. Osamdesete godine su bile godine promjena u australijskom tenisu. 1986. godine osnivan je Teniski savez Australije i te godine turnir nije održan ali je utvrđen fiksni datum održavanja turnira, a to je bio januar. Dakle turnir nije održan te godnie ali je održan u januaru slijedeče godine. U januaru svake godine ovaj turnir se održava i dan danas, i ujedno je i prvi Grand Slam turnir u teniskom kalendaru. 1987. godina je bila zadnja godina održavanja turnira na travnatoj podlozi. Osim što se ova godina pamti kao zadnja godina travnatog terena, ona se pamti i po epskom finalu koje je odigrano u pet setova između Stefana Edberga i Pata Casha. Edeberg je odnio pobjedu. A ženski turnir osvojila je Hana Mandilkova.

1988. godine turnir je preseljen i dobiva svoj novi dom u Flinders Parku (danšnji Melburn Park). Ovaj turnir je odigran po prvi put ove godine na novoj tvrdoj podlozi pod nazivom Rebound Ace. Turnir je ove godine takođe bio najposječeniji u dotadašnjoj historiji Australija Opena, a posjetilo ga je te godine 266 000 ljudi. Posječenost turnira iz godine u godinu je rasla. Sredinom devedesetih godina u infrastrukturu Melburn Parka uloženo je 25 miliona $. Atmosfera u Melburnu je iz godine u godinu karnevalska dok fanovi širom svijeta žurno isčekuju prvi Grand Slam sezone.

Centralni teren u Melburnu, 2000. godine, nazvan je Rod Laver Arena. Iste te godine uloženo je 65 miliona $ za drugi teren koji je nazvan Vodfon Arena koji će 2008. godine promijeniti ime u Hisense Arena. Oba ova terena imaju pokretni krov tako da je na njima moguće odigravanje teniskih mečeva bez obzira na vremenske uslove. Ovaj turnir jedan je od najznačajniji događaja kako u Australiji tako i u svijetu. Zbog svog karnevalskog karaktera ovaj Grand Slam je poznat i pod nazivom Happy Slam. Australija Open nikad ne iznevjeri ni posjetioce ni tenisere tako je 2007. godine zbilježena rekordna posjeta od 554 855 posjetilaca.

2008. godine postavljena je nova tvrda podloga True Blue Plexicushion. Iste godine uveden je i Howk Eye sistem. S pravom možemo reči s obziroma na stogodisnju tradiciju Australij Opena da je on jedan od navažniji sportskih događaja na svijetu.

Nastavak...

Rafael Nadal - biografija

Rafael Nadal Parera je trenutno prvi reket svijeta, španac koji je sa nepune 24 godine u svojoj karijeri uspio osvojiti sva četiri grand slam turnira,(ukupno devet Grand slam naslova), zlatnu olimpijsku medalju 2008. godine i rekordnih 18 naslova na turnirima iz serije Masters 1000. Nadal je teniser koji milionima ljubitelja bijelog sporta širom svijeta pruža zadovoljstvo gledanja ovog sporta, mladić koji se već odavno nalazi medju najvećim teniserima svih vremena.

Rafael Nadal je rodjen 3.6.1986. godine u gradu Manakoru, na španskom otoku Mallorca. Njegov rodni grad je i mjesto njegovog stalnog boravka. Rafael Nadal je visok 185 cm i težak 85 kg. Profesionalni teniser je postao 2001. godine, a trener ovog ljevorukog tenisera je njegov ujak Toni Nadal.

Kada je imao samo četiri godine počeo je igrati tenis sa sadašnjim trenerom. U početku je igrao dvoručni bekend i dvoručni forehand, ali se to promijenilo na insistiranje njegova trenera. U dobi od 9 ili 10 godina počeo je igrati jednoručni forehand. Svoj jedini juniorski grand slam turnir je igrao na Wimbledonu 2002. godine kada je stigao do polufinala. Njegov otac, Sebastian je suvlasnik restorana zajedno sa svoja dva brata, te vlasnik kompanije koja se bavi izradom stakla i prozora (“Vidres Mallorca”). Majka Rafaela Nadala se zove Ana Maria, a njegova mladja sestra Maria Isabela.

Njegov kolega i zemljak, Carlos Moya je rodjen na Mallorci baš kao i Nadal. Drugi Nadalov ujak, Muguel Angel Nadal je nekada bio profesionalni nogometaš. Igrao je za Barcelonu, Real Mallorcu i špansku reprezentaciju za koju je nastupao i na Svjetskim prvenstvima 1994., 1998. i 2002. godine.

Rafael Nadal je 2003. godine proglašen za najboljeg novajliju ATP-a, tenisera koji je najviše napredovao na ATP-u 2005., i najboljim ATP igračem 2008. godine. Drži rekord od 14 pobjeda i 5 poraza u deset nastupa na Davis kupu (12-1 u singlu). Bio je član šampionskog tima reprezentacije Španije iz 2004. godine, kao i iz 2008. godine (ali tada nije igrao u finalu).


Rafael Nadal - brojke

Ukupno titula u igri parova: 6
Ukupno titula u singlu: 42

2010. godina (6 titula)

ATP Grand Slam - US Open (Tvrda podloga)
ATP Grand Slam - Wimbledon (Travnata podloga)
ATP Grand Slam - Roland Garros (Zemljana podloga)
ATP World Tour Masters 1000 Madrid (Zemljana podloga)
ATP World Tour Masters 1000 Rim (Zemljana podloga)
ATP World Tour Masters 1000 Monte Carlo (Zemljana podloga)

2009. (5 titula)

ATP World Tour Masters 1000 Rim (Zemljana podloga)
Barcelona (Zemljana podloga)
ATP World Tour Masters 1000 Monte Carlo (Zemljana podloga)
ATP World Tour Masters 1000 Indian Wells (Tvrda podloga)
Australian Open (Tvrda podloga)

2008. (8 titula)

Olimpijada u Pekingu - zlatna medalja (Tvrda podloga)
ATP Masters Series Kanada (Tvrda podloga)
Wimbledon (Travnata podloga)
London / Queen's Club (Trava)
Roland Garros (Zemlja)
ATP Masters Series Hamburg (Zemlja)
Barcelona (Zemlja)
ATP Masters Series Monte Carlo (Zemlja)

2007. (6 titula)

Stuttgart (Zemlja)
Roland Garros (Zemlja)
ATP Masters Series Rim (Zemlja)
Barcelona (Zemlja)
ATP Masters Series Monte Carlo (Zemlja)
ATP Masters Series Indian Wells (Tvrda podloga)

2006. (5 titula)

Roland Garros (Zemlja)
ATP Masters Series Rim (Zemlja)
Barcelona (Zemlja)
ATP Masters Series Monte Carlo (Zemlja)
Dubai (Outdoor/Hard)

2005. (11 titula)

ATP Masters Series Madrid (Tvrda podloga, dvorana)
Peking (Tvrda podloga)
ATP Masters Series Canada (Tvrda podloga)
Stuttgart (Zemlja)
Bastad (Zemlja)
Roland Garros (Zemlja)
ATP Masters Series Rim (Zemlja)
Barcelona (Zemlja)
ATP Masters Series Monte Carlo (Zemlja)
Acapulco (Zemlja)
Costa Do Sauipe (Zemlja)

2004. (1 titula)

Sopot (Zemlja)


Rafael Nadal - karijera po godinama (od 2002. do 2010. godine)


2002-04.

U aprilu 2002. godine Nadal je pobijedio u svom prvom meču na jednom profesionalnom turniru. Pobijedivši Ramón Delgada, postao je deveti igrač u povijesti tzv. open-ere koji je to uradio prije svog 16. rođendana. 2003. godine osvojio je dva čelendžera i završio godinu među pedeset najboljih na ATP listi. Na debitantskom nastupu na Wimbledonu, Nadal je postao najmlađi igrač koji je stigao do trećeg kola turnira još od Borisa Beckera 1984.

Godine 2004. Nadal je odigrao prvi meč protiv prvoplasiranog na ATP listi Rogera Federera na Miami Mastersu i pobijedio ga bez izgubljenog seta. Potom je propustio veći dio sezone koji se igrao na terenima sa šljakom, uključujući Roland Garros, zbog napuknuća članka lijeve noge.

2005.

Novu sezonu Nadal je počeo porazima nakon velike borbe od Lleytona Hewitta na Australian Openu i od Federera u finalu Miami Mastersa. Mnogi teniski stručnjaci smatraju da ova dva turnira predstavljaju proboj Nadala na svjetsku tenisku scenu.

Nadal je dominirao proljetnim dijelom sezone, koji se igrao na zemljanoj podlozi. Pobijedio je u 24 uzastopna meča, srušivši rekord Andrea Agassija. Nadal je osvojio turnir u Barceloni i svoj prvi turnir iz ATP Masters serije u Monte Carlu. Zahvaljujući ovim pobjedama, Nadal je zauzeo peto mjesto na ATP listi i postao jedan od favorita za osvajanje Roland Garrosa.

Na svoj 19. rođendan Nadal je pobijedio Rogera Federera u polufinalu Roland Garrosa, sprečavajući ga da osvoji jedini Grand Slam turnir koji do tada nije osvojio. Dva dana kasnije, Nadal je porazio Mariana Puertu u finalu, postajući prvi muški teniser koji je osvojio Rolland Garros na svom prvom nastupu na tom turniru još od Mats Wilandera (1982) i prvi tinejdžer koji je osvojio Grand Slam turnir još od Petea Samprasa, koji je 1990. godine osvojio US Open s 19 godina. Zahvaljujući osvajanju Roland Garrosa, Nadal je postao treći teniser svijeta.

Tri dana nakon osvajanja Roland Garrosa, Nadalova serija od 24 pobjede prekinuta je porazom u prvom kolu na turniru u Halleu, koji se igra na travi. Također je poražen od strane Gillesa Müllera u drugom kolu Wimbledona 2005. Odmah nakon Wimbledona, Nadal je pobijedio u 16 uzastopnih mečeva i osvojio 3 uzastopna turnira. Osvojivši turnire u Båstadu i Stuttgartu, Nadal je postao drugi teniser svijeta 25. 7. 2005. godine. Sa 19 godina, jednim mjesecom i 22 dana, postao je treći tinejdžer koji je dosegao drugo mjesto na ATP listi, nakon Borisa Beckera (18 godina, 9 mjeseci, 17 dana) i Björna Borga (18 godina, 10 mjeseci i 2 dana).

Nadal je počeo svoju sjevernoameričku turneju pobijedivši Agassija u finalu ATP Masters turnira u Montrealu, ali je na Cincinati Mastersu izgubio već u prvom kolu. Imenovan je za drugog nositelja na US Openu, ali ga je 49. teniser svijeta, James Blake, porazio u meču 3. kola u 4 seta. Nadal je, nakon US Opena, igrao samo tri turnira te godine.

U septembru je pobijedio Guillerma Coriu u finalu China Opena i pobijedio u oba svoja Davis Cup meča protiv Italije. U oktobru je osvojio svoju četvrtu titulu iz ATP Masters serije, porazivši Ivana Ljubičića u finalu Madrid Mastersa. Nakon toga, Nadal je povrijedio stopalo, zbog čega je bio primoran otkazati sudjelovanje na završnom ATP turniru.

I Nadal i Federer osvojili su 11 titula i 4 titule iz ATP Masters serije 2005. godine. 8 titula Nadal je osvojio na šljaci, a 3 na tvrdom terenu. Pobijedio je u 79 mečeva i po tome je bio na drugom mjestu iza Federera, koji je pobijedio u 81 meču. Osvojio je nagradu "Golden Bagel" jer je 11 puta osvojio set rezultatom 6-0. Također je dostigao najvišu poziciju na ATP listi u povijesti španjolskog tenisa i osvojio ATP nagradu za tenisera koji je najviše napredovao.

2006.

Zbog ozljede stopala, Nadal je propustio Australian Open te godine. U februaru je izgubio u polufinalu svog prvog turnira u sezoni, u Marseilleu. Dvije sedmice kasnije, nanio je Federeru prvi poraz u sezoni u finalu turnira u Dubaiju. Nadal je zatim izgubio u polufinalu Indian Wells Mastersa i 2. kolu Miami Mastersa.

Nadal je potom pobijedio u 24 meča na šljaci. Pobijedio je Federera u finalu Monte Carlo Mastersa, kao i Tommyja Robreda u finalu turnira u Barceloni. Nakon sedmicu dana pauze, Nadal je osvojio rimski Masters, pobijedivši u finalu Federera u 5 setova, izjednačivši Borgov rekord od 16 osvojenih titula u tinejdžerskim godinama. Pobijedivši u prvom kolu na Rolland GArrosu, izjednačio je rekord Guillerma Vilasa, pobijedivši u 53 uzastopna meča u šljaci. Villas mu je predao trofej Roland Garrosa, ali je kasnije prokomentirao da je njegov rekord jači od Nadalovog jer je Nadal rekord izjednačavao 2 godine, a Villas je to postigao u jednoj godini. Nadal je pobijedio u finalu Rolland Garrosa, postavši tako prvi teniser koji je pobijedio Federera u finalu jednog Grand Slama. Također je postao najmlađi šampion Roland Garrosa koji je osvojio dvije uzastopne titule (još od Borga 1974-75).

Nadal je povrijedio rame u četvrtfinalnom meču turnira u Queen's Clubu, koji je igrao protiv Hewitta. Nije mogao završiti meč i time je prekinuo svoj niz od 26 uzastopnih dobijenih mečeva. Bio je imenovan za drugog nositelja na Wimbledonu 2006, ali je zamalo izgubio u meču drugog kola od Roberta Kendricka, koji je do učestvovanja došao kvalifikacijama. Kendrick je osvojio dva seta i bio na dva poena od pobjede, ali se Nadal vratio u meč i osvojio ga u pet setova. U trećem kolu, Nadal je pobijedio Agassija u njegovom posljednjem meču na Wimbledonu. Dostigavši finale, Nadal je postao prvi španski teniser od Manuela Santane 1966. godine koji je dostigao finale Wimbledona. Federer ga je porazio u finalu u četiri seta. Federer i Nadal jedini su teniseri u open-eri koji su dostigli finale Wimbledona odmah nakon što su igrali jedan protiv drugoga u finalu Rolland Garrosa.

Nadal je igrao na samo dva turnira prije US Opena. Izgubio je u 3. kolu Canada Mastersa i u četvrtfinalu Cincinnati Mastersa. Također je dostigao četvrtfinale na US Openu.

Nadal je igrao samo tri turnira do kraja godine. Tada 690. igrač svijeta, Joachim Johansson, pobijedio je Nadala u 2. kolu Stockholm open. Tomáš Berdych porazio ga je naredne sedmice u četvrtfinalu Madrid Mastersa, zadnjeg Masters turnira u sezoni. Na završnom ATP šampionatu, Tenis Masters kupu, izgubio je 1 i pobijedio u 2 meča u takmičenju po grupama. U prvom meču porazio ga je Blake, a zatim je pobijedio Robreda i Nikolaja Davidenka. Dostigao je polufinale, u kojem ga je porazio Federer. Ovo je bio Nadalov treći poraz u 9 mečeva protiv Federera.

Nadal je postao prvi teniser od Andrea Agassija (1994-95) koji je drugu godinu u nizu završio na drugom mjestu ATP liste.

2007.

Nadal je počeo godinu igrajući na 6 turnira na tvrdoj podlozi. Izgubio je u polufinalu na svom prvom turniru, u 1. kolu na drugom i u četvrtfinalu Australian Opena od kasnijeg finaliste Fernanda Gonzalesa. Nakon što je poražen u četvrtfinalu turnira u Dubaiju, osvojio je Indian Wells Masters. Na narednom turniru, Miami Masters, Novak Đoković porazio ga je u četvrtfinalu.

Imao je mnogo više uspjeha na turnirima na šljaci. Osvojio je Monte Carlo Masters, turnir u Barceloni i Rim Masters, a zatim ga je Federer porazio u finalu Hamburg Mastersa. Ovaj poraz prekinuo je niz od 81 Nadalove pobjede na šljaci. Nadal je treći put u svojoj karijeri osvojio Rolland Garros, pobijedivši Federera u finalu. U međuvremenu, Nadal je pobijedio Federera na egzibicijskom turniru na Majorci, na terenu čija je jedna polovina bila travnata, a druga zemljana.

Nadal je drugu godinu zaredom igrao na turniru u Queen's Clubu, na kojem je izgubio u četvrtfinalu. Drugu godinu zaredom, Federer ga je porazio u finalu Wimbledona, u 5 setova. Ovo je bilo prvo Federerovo finale na Wimbledonu koje je dobio u 5 setova još od 2001.

U julu, Nadal je osvojio turnir u Stuttgartu, što je bila i njegova posljednja titula te godine. Također je bio polufinalista Canada Mastersa, a izgubio je u 1. kolu Cincinnati Mastersa i u 4. kolu US Opena (od 15. tenisera svijeta Davida Ferrera). Nakon mjesec dana pauze, izgubio je od Davida Nalbandiana u četvrtfinalu Madrid Mastersa i u Pariz Mastersu. Nakon što je pobijedio u sva tri meča u natjecanju po grupama, Nadal je izgubio u polufinalu Tenis Masters kupa od Federera.

Tokom druge polovine godine Nadal je patio od ozljede koljena, koju je zadobio u finalu Wimbledona. Postojale su glasine da je sve to posljedica još nezaliječene ozljede stopala koju je zadobio krajem 2005. godine. Nadalov predstavnik za javnost je ovo negirao, a sam Nadal je rekao da je priča "totalna laž".

2008.

Nadal je godinu počeo u indijskom Chennaiju, gdje ga je Mihail Južnji porazio u finalu. Nadal je dospio do polufinala Australian Opena prvi put u karijeri, ali ga je porazio Jo-Wilfried Tsonga. Također je stigao do finala Miami Mastersa, ali ga je pobijedio Davidenko.

Tokom proljetnog dijela sezone na šljaci, Nadal je osvojio 4 titule i pobijedio Federera u 3 finala. Pobijedio ga je i u finalu Monte Carlo Mastersa treću godinu uzastopno, postavši rekorder po broju uzastopnih osvojenih titula na tom turniru. Pobijedio je u dva seta, iako je Federer u jednom trenutku u drugom setu vodio 4-0. Zatim je osvojio 4. uzastopnu titulu na turniru u Barceloni. Nekoliko sedmica kasnije, Nadal je osvojio svoju prvu titulu na Hamburg Mastersu, pobijedivši Federera u finalnom meču u tri seta. Osvojio je i Rolland Garros, postajući tek peti igrač u povijesti open-ere koji je osvojio Grand Slam turnir bez izgubljenog seta. U tom finalu Federer je uspio osvojiti samo četiri gema. Ovo je bila Nadalova 4. uzastopna titula na Rolland Garrosu, čime je izjednačio rekord Björna Borga. Nadal je, također, postao četvrti teniser u open-eri koji je osvojio Grand Slam turnir četiri godine uzastopno (prije njega, to su učinili Borg, Sampras i Federer).

Nadal je zatim, treću godinu u nizu, igrao protiv Federera u finalu Wimbledona. Ovaj meč mnogi smatraju najboljim mečevima ovih tenisera. Nadal je iza sebe imao seriju od 23 pobjede, uključujući i njegovu prvu titulu na travnatoj podlozi u Queen's Clubu. Federer je osvojio svoju petu uzastopnu titulu na turniru u Halleu, na kojem mu protivnik nijednom nije oduzeo servis. Također, Federer je došao do finala Wimbledona bez izgubljenog seta. Za razliku od njihovih prethodnih vimbldonskih finala, Federer nije bio favorit i mnogi analitičari smatrali su da Nadal ima više šansi da osvoji titulu. Igrali su najduže finale u povijesti Wimbledona, a zbog periodične pojave kiše, Nadal je osvojio 5. set sa 9-7 gotovo po mraku. Meč je nazvan najboljim i najvećim finalem Wimbledona ikada, a neki ga čak nazivaju najvećim mečem u teniskoj historiji. Osvojivši Wimbledon, Nadal je postao treći teniser u historiji open-ere koji je osvojio Rolland Garros i Wimbledon u istoj godini (nakon Roda Lavera 1969 i Borga 1978. i 1980. godine), kao i drugi Španac koji je osvojio Wimbledon. Nadal je, također, prekinuo Federerov niz od pet uzastopnih wimbledonskih titula i 65 uzastopnih pobjeda na travnatoj podlozi. Također, postao je prvi teniser koji se zadržao na drugoj poziciji ATP liste tri godine u nizu (od 25. juna 2005. do 24. jula 2008).

Nakon Wimbledona, Nadal je napravio niz od 32 uzastopne pobjede. Osvojio je Rogers Cup drugi put u karijeri i došao do polufinala Cincinati Mastersa. Kao rezultat svoje dobre igre i Federerovih poraza u ranim fazama turnira, Nadal je preuzeo prvo mjesto na ATP listi 18. augusta 2008. godine, smijenivši Federera na toj poziciji nakon 4 i po godine. Nadal je, također, peti ljevoruki teniser koji je stigao do prvog mjesta, prvi nakon Čileanca Marcela Riosa 1998. godine. Ostali ljevoruki teniseri koji su zauzimali prvo mjesto bili su Austrijanac Thomas Muster(1996) i Amerikanci John McEnroe (1980) i Jimmy Connors (1974).

Na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. Nadal je pobijedio srpskog tenisera Novaka Đokovića u polufinalu sa 6-4, 1-6, 6-4 i Fernanda Gonzalesa u finalu, osvojivši zlatnu olimpijsku medalju. Nadal je tako postao prvi teniser koji je osvojio olimpijsko zlato, a bio je među pet najboljih tenisera na ATP listi. Na US Openu Nadal je prvi put bio prvi nositelj na jednom Grand Slam turniru. Izgubio je u polufinalu od Andyja Murraya, koji ga je savladao u četiri seta (6-2, 7-6 /5/, 4-6, 6-4). Nadal je zatim igrao polufinale Davis Cupa protiv SAD-a i zajedno sa španskim timom plasirao se u finale.

Na Madrid Mastersu Nadala je u polufinalu porazio Gilles Simon. Usprkos ovom porazu, Nadal je, zahvaljujući dobrim rezultatima tokom godine, postao prvi Španac koji će godinu završiti na prvom mjestu. Na Pariz Mastersu Nadal je došao do četvrtfinala, ali je predao meč Nikolaju Davidenku zbog povrede koljena. Zbog te povrede Nadal je bio primoran otkazati sudjelovanje na završnom Masters turniru u Šangaju i u finalu Davis Cupa protiv Argentine.

2009.

Nakon što je izgubio od Murraya u finalu egzibicijskog turnira u Abu Dabiju, Nadal je počeo igrati na zvaničnim ATP turnirima. Na prvom turniru na kojem je igrao, Qatar Openu u Dohi, izgubio je od Gaela Monfilsa u četvrtfinalu. U meču 1. kola Nadal je porazio Fabricea Santoroa sa 6-0, 6-1 za samo 46 minuta, a zatim je dobio nagradu ATP za svjetskog teniskog šampiona. Nadal je, ipak, osvojio titulu na Qatar Openu u konkurenciji muških parova. S Markom Lopezom porazio je prvi par svijeta, Danijela Nestora i Nenada Zimonjića.

Na Australian Openu 2009. godine, Nadal je dobio prvih pet mečeva bez izgubljenog seta prije pobjede nad sunarodnjakom Fernando Verdascom u polufinalu, 6-7 (4), 6-4, 7-6 (2), 6-7 (1), 6-4. To je bio najduži meč u povijesti Australian Opena i trajao je 5 sati i 14 minuta. Pobjeda u polufinalu dovela ga je do finala s Federerom i njihovog prvog susreta ikad na tvrdoj podlozi Grand Slam turnira, kao i njihovog 19. susreta ukupno. Nadal je porazio Federera 7-5, 3-6, 7-6 (3), 3-6, 6-2 i time osvojio prvi Grand Slam naslov na tvrdoj podlozi, čineći ga prvi Špancem u historiji koji je osvojio Australian Open, četvrtim muškim teniserom poslije Connorsa, Wilandera i Agassija koji je osvojio Grand Slam naslove na tri različite podloge.

U prvom kolu ATP turnira u Rotterdamu, Nadal i njegov partner Ignacio Coll-Riudavets izgubili su od Arnauda Clementa i Michaela Llodre, 4-6, 4-6 u kategoriji parova. U pojedinačnoj kategoriji dostigao je finale u kojem je izgubio od Murraya rezultatom 3-6 6-4 0-6. Tokom finala imao je problem s tetivom desnog koljena, što je i utjecalo na njegovu igru. Problem je bio dovoljno ozbiljan da se morao povući s turnira u Dubaiu koji je održan kroz 7 dana.

U martu, Nadal je pomogao Španiji da pobijedi Srbiju u prvoj rundi Davis Cupa u Benidormu (Španija). Nadal je porazio Janka Tipsarevića 6–1, 6–0, 6–2 i Đokovića 6–4, 6–4, 6–1.

Na Indian Wellsu, Kalifornija, Nadal je osvojio svoj 13. turnir iz Masters serije 1000. U 4. kolu pobijedio je Davida Nalbandiana. Zatim je porazio Juana Martina del Potra u četvrfinalu i Andyja Roddicka u polufinalu prije pobjede nad Murrayem u finalu.

Na Sony Ericsson Open turniru u Floridi poražen je u četvrtfinalu od Del Potra sa 6–4, 3–6, 7–6(3). U aprilu, na 2009 Monte Carlo Mastersu, pobijedio je Đokovića 6-3, 2-6, 6-1 i postao prvi teniser koji je pobijedio na ovom turniru pet puta. Izjednačio se s Federerom u broju osvojenih titula na ATP World Tour Masters 1000 turniru s 14 titula. Ispred njega je Agassi sa 17.

2010.

Na ATP World Tour Mastersu u konkureniciji dublova u Indian Wellsu Nadal je igrao zajedno sa zemljakom Marcom Lopezom i osvojio titulu pobjedom nad prvim nositeljima Nestorom i Zimonićem. Meč je riješen pobjedom sa 7-6 i 6-3 za jedan sat i 35 minuta igre. Duo Nadal - Lopez je izgubio samo jedan set na svome putu do druge zajedničke titule. Bila je to šesta titula u dublu na ATP World Tour Mastersu za Nadala i druga na Masters 1000 nivou. U Aprilu je Nadal postao prvi teniser koji je uspio šest godina zaredom osvojiti turnir u Monte Carlu iz serije Masters 1000. Kao drugi nositelj turnira uspio je u finalu savladati zemljaka Fernanda Verdasca sa 6-0 i 6-1. Nadal drži rekord od 32 meča bez poraza u Monte Carlu.

Dvije sedmice nakon toga, u Rimu, Nadal je izjednačio rekord Open ere koji je držao Andre Aggasi od 17 naslova iz ATP Masters 1000 serije osvajanjem svoje pete titule na Internazionali BNL d’Italia turniru u Rimu.

Do kraja godine Nadal je osvojio tri Grand Slam turnira. Na Roland Garrosu Nadal je u finalu savladao Robina Soderlinga sa 6–4, 6–2, 6–4, čime je uz neočekivano ispadanje Federera u četvrtfinalu French Opena povratio prvu poziciju na ATP listi. Na trećem Grandslamu sezone, Wimbledonu, Nadal je igrao finale sa češkim teniserom Tomasom Berdychom, kojeg je savladao sa 6–3 7–5 6–4, a na US Openu Nadal je došao do naslova pobjedivši Novaka Djokovića sa 3-1 u setovima (6-4, 5-7, 6-4, 6-2), čime je kompletirao Grand Slam karijere, osvojivši i posljednji gradslam koji mu je nedostajao.


Rivalstvo s Federerom

Roger Federer i Rafael Nadalprofesionalni su teniseri i rivali koji su se držali na prve dvije pozicije ATP liste od jula 2005. Mnogi ljudi smatraju da je njihovo rivalstvo najveće u povijesti tenisa. Federer je bio 1. na svijetu s rekordnih 237 uzastopnih sedmica od februara 2004, a Nadal, koji je 5 godina mlađi, drugi svjetski teniser od jula 2005, ostavši tu rekordnih 160 uzastopnih sedmica prije nego što je prestigao Federera augusta 2008.

Igrali su jedan protiv drugog 19 puta, a Nadal je dobio 13 mečeva. Oni su jedina dva tenisera u open-eri koja su igrala jedan protiv drugog u 7 Grand Slam finala.


Nadalov stil igre

Nadal ima karakterističan forhend topspin, a poznat je po tome što je uporan u namjeri da vrati svaku loptu. Poznat je i po izvrsnoj fizičkoj kondiciji zahvaljujući kojoj drži kvalitetu igre i nakon nekoliko sati. Vrlo je dobar i u protivnapadima.

Iako je desnoruk, Nadal igra lijevom rukom (zbog čega i ima karakterističan topspin prilikom forhenda). U njegovim ranim godinama, njegov trener, Toni Nadal, zaključio je kako bi njegov dvostruki bekhend mogao biti još bolji sa snažnom desnom rukom, pa je Rafaela naučio da koristi lijevu ruku.


Oprema

Nadal nosi opremu firme Nike, a koristi Babolat rekete.Također reklamira marku automobila Kia Motors. Nadalova Babolat teniska torba prikazuje njegov nadimak, kao i 4 smeđe zvijezde, koje simboliziraju njegove 4 pobjede na Rolland Garrosu, te 1 zelenu zvijezdu, simbol pobjede na Wimbledonu.

Nastavak...

Legende US Opena - muškarci

US Open, prethodno US Championship, je turnir koji je ugostio mnoge legende muškog tenisa. Iz Open ere najviše od ostalih su se izdvojila trojica: Jimmy Connors, Pete Sampras i Roger Federer. Sva trojica su osvajala titule na US Openu po pet puta.

Pored njih, iz vremena prije Open ere ne mogu se ne spomenuti imena poput Richard D. Searsa, Williama Larneda, Billa Tilneda. Takodjer, iz vremena Open ere vrijedni pomena su i teniseri poput Patricka Raftera, Stephana Edbarga i Ivana Lendla.


Velika trojka US Opena


Jimmy Connors

Američki teniser Jimmy Connors je bio super zvijezda sedamdesetih godina prošlog vijeka. Na prvom mjestu ljestvice najboljih tenisera svijeta uspio se neprekidno zadržati 160 sedmica. Kada je imao 39 godina života uspio je napraviti nevjerovatan podvig i doći do polufinala na terenima Flushing Meadowsa, u kojem je poražen od sunarodnjaka Jim Couriera.

U dugoj karijeri osvojio je 8 titula na Grand Slam turnirima, dvije titule u dublu sa rumunom Illie Nastasevim, i uspio stići do finala u mješovitom dublu sa legendarnom Chris Event na US Openu 1974. godine.

Connors osvaja svoj prvi naslov na US Openu već u prvom nastupu na ovom turniru, nadigravši u finalu inspirisanog australca Kena Rosewalla. Connors je došao do pobjede u tri seta na travnatim terenima Westside tenis kluba. US Open se seli 1976. godine u Forest Hills, a Connors ponovno pobjedjuje, ovaj put na zemljanoj podlozi. U finalu pobjedjuje svoga rivala Bjorna Borga sa 6-4, 3-6, 7-6(9) i 6-4.

1978. godine US Open se trajno seli na trenutnu lokacija na Flashing Meadowsu, i po prvi puta neki  Grand Slam se igrao na tvrdoj podlozi. Connors je ponovno nadigrao švedjanina Bjorga, u tri lagana seta, 6-4, 6-2 i 6-2.

Činjenica da je Connors osvajao titule na US Openu na sve tri vrste podloga čini ga izuzetno posebnim i unikatnim. Svijet je zapanjio još jednom kada je uspio napraviti veliki povratak i osvojiti titule u muškom singlu na US Openu 1982. i 1983. godine, i to u direktnim duelima sa tada mladom i nadolazećom zvijezdom, Ivanom Lendlom.


Pete Sampras

Pete Sampras ostat će upamćen po nevjerovatnom uspjehu koji je ostvario na Wimbledonu, na kojemu je osvojio ukupno sedam titula prvaka u muškom singlu - prvo tri uzastopne, a zatim četiri uzastopne godine. Takodjer je zadržao vrh ATP liste nevjerovatnih šest godina

Na US Openu Pete Sampras je osvajao titule pet puta, čime je izjednačio rekord Jimmy Connorsa, a ono po čemu je Sampras jedinstven je to što je postao najmladji osvajač US Opena. Kada je 1990. godine osvojio naslov, imao je tačno 19 godina i 28 dana.

Finala koje je Pete Sampras dobio na US Openu:

1990. godine pobijedio Andre Agassia, 6-4 6-3 6-2
1993. godine pobijedio Cedric Piolinea, 6-4 6-4 6-3
1995. pobijedio Andre Agassia, 6-4 6-3 4-6 7-5
1996. pobijedio Michael Changa, 6-1 6-4 7-6
2002. pobijedio Andre Agassia, 6-3 6-4 5-7 6-4

Roger Federer

Roger Federer, švicarski maestro, je 2008. godine uspio da se vrati i napravi uspjeh u jednoj od svojih najlošijih sezone kada je u pitanju Grand Slam takmičenje, i izjednači rekord Samprasa i Connorsa po broju naslova na US Openu. Nakon što je posle 237 sedmice provedene kao svjetski broj 1 potisnut na drugo mjesto od strane španca Rafaela Nadala, Federer se uspio vratiti i nakon poraza i gubitka "svoga" Wimbledona, te tako potvrditi da je jedan od najboljih tenisera u povijesti ove igre.

Finala Rogera Federera na US Openu (pobjede):

2004. godine pobijedio Lleyton Hewitta, 6–0 7–6(3) 6–0
2005. pobijedio Andre Agassia,  6–3 2–6 7–6(1) 6–1
2006. pobijedio Andy Roddicka, 6–2 4–6 7–5 6–1
2007. pobijedio Novaka Djokovica,  7–6(4) 7–6(2) 6–4
2008. pobijedio Andy Murraya, 6–2 7–5 6–2


Velika trojka US Championshipa

Richard D. Sears

Richard D. Sears je jedini teniser koji je ostao neporažen na US Championshipu. Svoju prvu titulu je osvojio 1881. godine, još dok je bio student. Kasnije je ovom uspjehu dodao još šest naslova prvaka na US Championshipu.

Bill Tilden

Bill Tilden je bio najveći teniser svoga vremena, demonstrirajući dominaciju nad svojim suparnicima. U periodu od 1920. do 1926. godine dominirao je tenisom kao niko prije, a ni poslije njega. Tokom tog perioda osvojio je sedam naslova na US Championshipu. Svojom posljednjom velikom titulom, pobjedom na Wimbledonu 1930. godine, zaključio je deset osvojenih Grand Slam naslova.

William Larned

William Larned je još jedan iz velike trojke koja je uspjela osvojiti naslov na američkom teniskom prvenstvu sedam puta. Larned je osvajao US Championship 1901, 1902., 1907., 1908., 1910. i 1911. godine. Takodjer je igrao finala 1900. i 1903. godine. Ušao je u Internacionalnu dvoranu slavnih 1956. godine.


Ostale legende

Patrick Rafter


Patrick Rafter je svoju prvu titulu na US Openu osvojio 1997. godine. Rodjen je 28. decembra 1972. godine u Mount Isa, Queensland, Australija. Uspio je odbraniti naslov na US Openu 1998. godine i tako postati prva australijanac u Open eri kojemu je to pošlo za rukom na ovom turniru.

Stephen Edbarg

Stephan Edbarg je tokom svoje karijere osvojio šest grand slam naslova, uključujući i dva US Opena. Rodjen je 19. januara 1966. godine u Vasterviku u Švedskoj. Edbarg je bio svjetski broj jedan teniser ukupno 72 sedmice. Sezone 1990 i 1991 je završavao kao prvi na ATP ljestvici. Bio je rangiran u Top 10 tenisera na kraju sezone deset uzastopnih godina (1985. - 1994.).

Ivan Lendl

Ivan Lendl je bio svjetski broj jedan 279 sedmica, uključujući 157 uzastopnih, od 9. septembra 1985. do 12. septembra 1988. godine. Rodjen je u tadašnjoj Čehoslovačkoj 1960. godine, a postao je američki državljanin 1992. godine. Lendl je osvajao US Open tri puta.

Nastavak...

Legende Wimbledona - žene

Kada je Wimbledonski turnir prvi puta održan brojao je jedva 22 tenisera, muškarca. Bilo je to davne 1877. godine. Sedam godina kasnije, na ovo takmičenje ulaze i žene, 1884. godine. Sada, od pet glavnih dogadjaja na turniru u Wimbledonu, tri uključuju žene kao natjecatelje: ženski singl, ženski dubl i mješoviti dubl. Stotine teniserki je učestvovalo na turniru u Wimbledonu do danas, neke su davno zaboravljene dok druge ostaju upamćene kao šampionke. Čak i mnoge šampionke su nosile slavu samo kratko vrijeme, a samo nekolicina njih su se izdvojile kao "zlatne" djevojke tenisa i upisale svoje ime u historiju igre. Slijedi kratki osvrt na Wimbledonske legende ženskog tenisa.

Helen Wills Moody

Helen Wills Moody je jedna od tek nekoliko teniserki koje su predstavljale Sjedinjene Države na Wimbledonu prije Drugog Svjetskog rata. Helen je prikazivala magičnu igru i bila je jednostavno nepobjediva. Tokom njenog zlatnog perioda od 1927. do 1932. godine, ne samo da nije gubila meč, nego nije izgubila ni set. Uspjela je osvojiti osam naslova Wimbledona, četiri US Opena i isto toliko French Open naslova. Nakon povlačenja sa medjunarodne scene, istakla se kao popularna spisateljica i slikarka.

U konkurenciji singla, Wimbledon je osvojila 1927., 1928., 1929., 1930., 1932., 1933., 1935. i 1938. godine, dok je u ženskom dublu bila šampionka 1924., 1927. i 1930. godine. Jednom je osvojila titulu i u konkurenciji mješovitih parova (1929. godine).

Suzanne Lenglen

Suzane Lenglen je jedan od prvih žena koje su učestvovale na WImbledonu. Mnogi zaljubljenici u tenis je nazivaju boginjom tenisa. Iako se tenisom počela baviti kako bi poboljšala zdravstveno stanje, na kraju je ipak iskazala se kao velika sportistknija, kako u pogledu teniske igre tako i u pogledu njenog stila. Osvojila je ukupno 31 Grand Slam titulu, u periodu izmedju 1914. i 1926. godine, medju kojima i 6 titula WImbledona ostavši nepobjediva na teniskom terenu.

U konkurenciji singla, Wimbledon je osvojila 1919., 1920., 1921., 1922., 1923. i 1925. godine, dok je u ženskom dublu bila šampionka 1919., 1920., 1921., 1922., 1923. i 1925. godine. Tri puta je osvojila titulu i u konkurenciji mješovitih parova (1920., 1922. i 1925. godine).

Margaret Cuort

Jedna od prvih legendi ženskog dijela Wimbledona bila je australijanka Margaret Court. Stil igre i broj osvojenih trofeja koje je osvojila još uvijek niko nije uspio sustići. Sa medjunarodne scene se povukla 1975. godine, a do tada je osvojila ukupno 62 Grand Slam naslova: 24 singla, 19 dublova, i 19 u mješovitom paru. BIla je skoro nepobjediva na travnatoj podlozi.

Uspjesi koje je ostvarila Margaret Court na Wimbledonu:

Titule u ženskom singlu: 1963, 1965, 1970
Finala (poražena): 1964, 1971
Titule u ženskom dublu: 1964, 1969
Finala u ženskom dublu: 1961, 1963, 1966, 1971
Titule u mješovitom dublu: 1963, 1965, 1966, 1968, 1975
Finala u mješovitom dublu: 1964, 1971

Chris Event

Chris Event je oš jedno ime koje se ne smije zaboraviti kada se govori o ženskim legendama Wimbledona. Svoj debi je imala 1972. godine, predstavljajući SAD. Igrala je deset finala na Wimbledonu tokom 17 godina duge karijere, i osvojila je tri Wimbledona. Tri godine nakon debija na Wimbledonu uspjela je doći do svoje prve titule na ovom turniru.

U konkurenciji singla, Chris Event je bila pobjedinca Wimbledona 1974., 1976. i 1981. godine, a finala je još igrala 1973, 1978, 1979, 1980, 1982, 1984 i 1986. godine. Ima i jednu titulu u konkurenciji ženskih parova, i to 1976. godine.

Billie Jean King

Billie Jeand King, još jedna izvanredna američka teniserka, debitovala je na medjunarodnoj teniskoj sceni 1959. godine, na US Openu. Ostaće upamćena kao najdinamičnija i neumorna igračica u ženksom tenisu. Bila je prepoznatljiva po agresivnoj igri, snažnim udarcima i jurišima na mrežu. King je donijela svojevrsnu revoluciju tenisa, kada je ustala protiv diskriminacije spolova. U prilog tome, igrala je meč sa tada bivšim prvakom Wimbledona, i izvojevala pobjedu bez izgubljenog seta. Meč se igrao u Houston Astrodomu, u septembru 1973. godine. Osvojila je ukupno 12 Grand Slam titula u singlu, 16 Grand Slamova u ženskom dublu i 11 u mješovitom dublu.

Uspjesi Billie Jean King na WImbledonu:

Titule u ženskom singlu: 1966, 1967, 1968, 1972, 1973, 1975
Finala (poražena): 1963, 1969, 1970
Titule u ženskom dublu: 1961, 1962, 1965, 1967, 1968, 1970, 1971, 1972, 1973, 1979
Finala u ženskom dublu: 1964, 1976
Titule u mješovitom dublu: 1967, 1971, 1973, 1974
Finala u mješovitom dublu: 1966, 1978, 1983. godine.

Martina Navratilova

Martina Navratilova je jedan od najboljih teniserki ikada. Čehinja po rodjenju, izabrala je SAD kao zemlju koju će predstavljati u sportskom svijetu. Profesionalnu tenisku karijeru počela je 1975. godine, kada je imala 16 godina. Vladala je ženskim teniskom skoro tri decenije. U svojoj karijeri je zabilježila 18 osvojenih Grand Slam titula u ženskom singlu, 31 u dublu i 10 u mješovitom dublu. Dolazila je do finala Wimbledona u kokurenciji singlova 9 uzastopnih godina, od 1982. do 1990. godine. Zajedno sa Billie Jean King dijeli rekord svih vremena, od 20 osvojenih naslova Wimbledona.

Uspjesi Martine Navratilove na Wimbledonu:

Šampionka u singlu: 1978, 1979, 1982, 1983, 1984, 1985, 1986, 1987, 1990
Finala u singlu: 1988, 1989, 1994
Šampionka u dublu: 1976, 1979, 1981, 1982, 1983, 1984, 1986
Finala u dublu:1977, 1985
Titule u mješovitom dublu: 1985, 1993, 1995, 2003
Finala u mješovitom dublu: 1986. godine.

Steffi Graf

Steffi Maria Graf bila je izuzetna teniserka koja je dolazila iz Njemačke. Njena karijera trajala je otprilike 17 godina. Debitovala je kao profesionalna teniserka 1982. godine, a povukla se 1999. godine. Za to vrijeme došla je do naslova na Wimbledonu sedam puta, a čak je osvojila i "zlatni Grand Slam" 1988. godine (Četiri Grand slam naslova plus Olimpijsko zlato - sve u istoj godini). Uspjela je osvojiti i 22 Grand Slam titule u singlu, čime je došla samo na 2 titule do rekorda Margaret Court, koja je to uradila 24 puta. Steffi Graf je takodjer jedina osvojila sva četiri Grand Slam turnira barem po četiri puta. Ostala je prvoplasirana teniserka rekordne 377 sedmice i zlatnim slovima uklesala svoje ime u povijest tenisa.

Wimbledon je osvajala 1988., 1989. 1991., 1992., 1993., 1995. i 1996. godine u konkurenciji singla. Dva puta je i poražena u finalima 1987. i 1999. godine, a jednom je osvojila i naslov u ženskom dublu, 1988. godine.

Nastavak...

Pet najvećih legendi Wimbledona - muškarci

Turnir u Wimbledonu bio je dom za mnoge talente iz svijeta profesionalnog tenisa. Slijedi članak o petorici tenisera iz Open ere koji su se na Wimbledonu istakli najviše od svih: Pete Sampras, Bjorn Borg, Roger Federer, Rod Laver, Boris Becker.

1. Pete Sampras

Popularni Pištolj kako su ga zvali, dominirao je muškim tenisom u devedesetim godinama. Tokom tog perioda ovaj amerikanac je postavio rekord po broju osvojenih titula u muškom singlu u Open eri. Prvu titulu na Wimbledonu Sampras je osvojio 1993. godine, a zatim i svake sljedeće godine do kraja decenije, sa izuzetkom 1996. godine kada je elimisan u četvrfinalu od Richarda Krajiceka.

Tokom ovog perioda, Sampras je demonstrirao čvrstu odlučnost i fokusiranost, i postao pobjednik u nekim od finala Wimbledona koje je obilježio samo jedan igrač, Sampras. Wimbleon je Samprasu omogućavao savršenu platformu da prikaže svoju briljantnu servis-volej igru, u kojoj je demonstrirao svoju sposobnost da brzo završava razmjene i poentira, i to sa kliničkom preciznošču.

2. Bjorn Borg

Karaktera hladnog kao led, Bjorn Borg je bio poznat pod nadimkom "Ledeni Borg" u vrijeme svoje najveće slave. Švedski teniser kovao je svoju legendu kao jedan od najvećih na Wimbledonu, gdje je njegova gracioznost često bila neutralizirana burnim ponašanjem njegova velika rivala, John McEnora.

Borgovih pet titula na Wimbledonu su često bile pravdane njegovom izuzetnom atletskom junaštvu i fizičkoj spremnosti, pošto se govorilo da šveđanin ima neobično nizak broj otkucaja srca. Kako god, njegove impresivne sposobnosti na osnovnoj liniji su ga na kraju načinile šampionom. Njegov karakteristični udarac bio je njegov majstorski forhend s osnovne crte, zasljepljujući udarac poslan preko mreže sa neizmjernom snagom i topspinom.

3. Roger Federer

Roger Federer je bez puno muke popunio prazninu koja je u tenisu nastala odlaskom Petea Samprasa. Švicarski maestro najavio je svoj dolazak na svjetsku scenu uzimanjem naslova na Wimbledonu 2003. godine, a zatim je nastavio pobjednički niz koji mu je omogućio pet uzastopnih titula na Wimbledonu. Niz je prekinut 2008. porazom od Nadala u finalu, ali je Federer svoju šestu Wimbledonsku titulu osvojio 2009. godine.

Kao i drugi veliki šampioni, Federer je svoje uspjehe na Wimbledonu postizao, velikim dijelom, zahvaljujući svojoj sposobnosti da ostane fokusiran i miran dok je pod pritiskom. Federerov, poput biča - forehand, kombinovan sa servom koju je nemoguće pročitati, proizveo je stil idealan za travnate terene poput Wimbledona.

4. Rod Laver

Rod Laver je prvi veliki igrač Open ere, osvojio je Wimbledon pet puta tokom karijere. Najslavniji je po osvajanju Wimbledona 1962. godine, na svome putu da osvoji sva četiri grand slam turnira u jednoj sezoni. čime je postao jedinstven u muškom singlu. Laver je za WImbledon značajan i po tome što je dva puta osvajao titulu na samom zalasku karijere.

Laver predstavlja jedan od najvećih dokaza učinkovitosti servis-volej igre na travnatim terenima Wimbledona. Ovaj australijanac posjedovao je poput pera mekan udarac, koji mu je dopuštao da poene dobija udarajući drop voleje, te žestoki forhend, kojim je rutinski osvajao poene i kada se nalazio daleko iza osnovne crte. Laver je također bio i jedan od prvih primjera kako se udaraju spinovi, i imao je sposobnost udaranja loptica i sa topspinom i sa backspinom.

5. Boris Becker

Podvizi Borisa Beckera tokom 80-ih godina 20. vijeka doslovno definišu eru Open tenisa. 1985. godine, sedamnaestogodišnji Becker postaje prvi igrač koji nije bio nositelj Wimbledona a koji osvaja Wimbledon, pobjedom nad Kevinom Currenom u četiri seta u finalu turnira. Godinu dana kasnije uspješno je odbranio naslov pobjedjujući Ivana Lendla u tri seta.Becker je bio jedan od prvih igrača koji su rutinski osvajali poene moćnom servis igrom.

S nadimkom "Baron von Slam", Becker je pri servisu bio karakterističan po posebnom pokretu tijela, koji mu je omogućavao da loptici saopšti izuzetan momenat pri udarcu. Ipak, i pored odličnog servisa, Becker nije bio "jedno dimenzionalan" igrač, naprotiv, smatran je jednim od najodvažnijih i najvještijih volej igrača svoje ere.

Nastavak...