All England Lawn Tennis and Croquet Club, odgovoran za osnivanje vodećeg teniskog turnira u svijetu, je privatni klub osnovan 1868. godine, u početku samo kao kriket klub.
1875. godine tzv. lawn tenis, igra koju je predstavio major Walter Clopton Wingfield godinu dana ranije, je dodat aktivnostima Kluba. U proljeće 1877. klub je primenovan, pa je uz kriket u imenu dodat i Lawn tenis ("The All England Croquet and Lawn Tennis Club"), a zatim je uslijedio i prvi šampionat u Lawn tenisu.
Jedino takmičenje održano 1877. godine bilo je takmičenje u muškoj pojedinačnoj konkurenciji, koje je osvojio Spencer Gore. Oko 220 gledatelja je prisustvovalo finalu, a ulaz su plaćali po jedan šiling.
Travnjaci su bili uredjeni tako da je glavni teren bio pozicioniran u centru u odnosu na ostale, pa otuda i naziv "Centralni teren". Taj raspored je većim dijelom zadržan kada se Klub preselio 1922. godine na sadašnju lokaciju u Church Road.
1980. godine izgradjena su četiri nova terena na sjevernoj strani, čime je Centralni teren ponovo postao i geografski centar, jer u prethodnom premještanju iz 1922. godine taj detalj nije bio potpuno ispoštovan. Otvorenje terena broj 1. u 1997. godini je samo naglasio taj opis.
Do 1882. godine, aktivnosti Kluba su se uglavnom odnosile na lawn tenis i te godine riječ "kriket" je bila izbačena iz imena kluba. Ipak, iz emotivnih razloga, vraćena je 1889. godine i od tada je klub poznat pod punim imenom "The All England Lawn Tennis and Croquet Club".
Ulazak dama u takmičenje
Godine 1884. uvedeno je takmičenje i u pojedinačnoj ženskoj kategoriji, kada se takmičilo 13 takmičarki, a prva šampionka je postala Maud Watson.
Iste godine, počelo je takmičenje i u muškim dublovima, a trofej za to takmičenje donirao je Oksfordski Univerzitetski klub, nakon što se njihovo takmičenje u dublovima više nije igralo, a igralo se u periodu od 1879. do 1883.
Kako je rasla popularnost Wimbledona, tako se razvijala i infrastruktura za gledaoce, kada se postavljaju trajni štandovi koji zamjenjuju privremeni smještaj koji je do tada postojao. Do sredine 1880-ih godina, gledaoci su se jagmili da vide nadmoć britanskih blizanaca, Ernesta i Williama Renshawa, koji su pojedinačno i kao partneri u dublu, osvojili 13 titula u periodu izmedju 1881. i 1889. godine.
U devedesetim godinama 19. vijeka, uzbudjenje javnosti oko Wimledona je isčezlo, ali 1897. godine legendarna braća Doherty, Laurie i Reggie, započinju svoju desetogodišnju vladavinu terenima, i uskoro se ponovo javlja gužva u gledalištima.
Prekookeanski šampioni Wimledona
Suzane Lenglen 1919. godineNa prelasku u novo stoljeće, Wimledon dobija i medjunarodni karakter, i već 1905. godine amerikanka May Suton pobjedom u pojedinačnoj konkurenciji postaje prvi šampion/ka Wimbledona koji dolazi iz neke prekookenaske zemlje. Ponavlja svoj uspjeh i 1907. godine, kada Norman Brookes iz Australije postaje prvi muški šampion iz neke prekookeanske zemlje, pobjedom u pojedinačnoj muškoj kategoriji. Od te godine, samo dva igrača iz Velike Britanije, Arthur Gore i Fred Perry, uspjevaju osvojiti titulu u pojedničanoj muškoj kategoriji, dok je pet britanki od preseljenja turnira u Church Road uspjelo osvojiti naslove u pojedinačnoj kategoriji - Kitty McKane, Dorothy Round, Angela Mortimer, Ann Jones i Virginia Wade.
Novi dom
Prije Prvog Svjetskog rata, objekti na prvobitnoj lokaciji, Worple Roadu, su prošireni kako bi zadovoljili rastuću zainteresovanost javnosti, i planovi za premještanje na veću lokaciju su pravljeni. Ovo nije postignuto sve do 1922. godine kada je sadašnju lokacija na Church Roadu otvorio Kralj George Peti. Predvidjanja izgradnje sadašnjeg stadiona, dizajniranog da primi 14.000 gledalaca, učinila su više na popularizaciji igre širom svijeta nego išta učinjeno do tog trenutka.
Nova lokacija je finansirana dijelom iz nagomilanih rezervi Kluba, a dijelom izdavanjem zadužbenica. Negativna predvidjanja u vezi sa budućnošću turnira su ostala neopravdana kada su zahtjevi za karte u prvoj godini premašile sva očekivanja.
Wimbledonski uspjesi i dvadesete godine
Tokom dvadesetih godina 20. vijeka, Francuzi ispoljavaju svoju dominaciju, i svake godine uspjevaju osvojiti barem jedan trofej u pojedinačnoj konkurenciji. Kako se bližio kraj vladavine Suzanne Lenglen, pojavljuju se tzv. "Četiri mušketira"- Jean Borota, Jacques Brugnon, Henri Cochet i Rene Lacoste - i tokom sljedećih deset godina zajedno osvajaju šest naslova u pojedinačnoj i pet u konkurenciji parova. Britanka Kitty McKane osvaja titule u ženskoj pojedinačnoj konkurenciji od 1924. do 1926. gdoine, a godinu kasnije to uspjeva amerikanka Helen Wills.
Wimbledon nastavlja rasti i u tridesetima, kada se i tridesetosmogodišnji Bill Tilden vraća da osvoji i treću krunu na ovome turniru. 1931. godine, Cilly Assem za Njemčaku osvaja prvu titulu u ženskom singlu. Sljedeće godine preko 200.000 gledalaca prisustvuje Wimbledonu, što je bio rekord turnira.
Period od 1934. do 1937.je bio zlatni period za britanski tenis, kada je osvojeno ukupno 11 titula, tri u muškom singlu zaredom je osvojio Fred Perry a dvije zaredom u ženskom singlu Dorothy Round. Godine neposredno pred početak Drugog Svjetskog rata obilježili su takmičari iz Sjedninjenih država. Donald Budge je osvojio sve tri titule 1937. i 1938. godine, Helen Wills Moody osvaja ženski singl po osmi put, a Alice Marble daje sasvim novu dimenziju ženskom tenisu svojom servis - volej igrom.
Ratni period
Tokom Drugog Svjetskog rata klub uspjeva ostati otvoren unatoč velikom smanjenju osoblja. Prostorije kluba korištene su za različite potrebe civilne odbrane i vojne funkcije, kao što su vatogasne službe i hitna pomoć, jedinica za dekontaminaciju i slično. Trupe koje su bile smještene u blizini su mogle koristit glavni hol za vježbe. Još jedna zanimljiva scena koja se mogla vidjeti oko lokacije kluba je bila mala farma koja je sadržavala svinje, kokoši, guske, zečeve, itd. U oktobru 1940. godine, serija od pet 200-kilogramskih bombi pogodila je Centralni teren potpuno oštetivši 1.200 sjedišta u gledalištu.
Kako se rat u Evropi završavao tako su se javljali i znaci normalizacije na Wimbledonu, tokom juna i jula 1945. godine, kada je odigran niz mečeva izmedju savezničkih vojnika na starom terenu broj 1, koji nije oštećen u bombardovanjima tokom rata. Tokom augusta finalne runde evropskog šampionata Sjedinjenih država (United States European Championship) su odigrane na Wimbledonu, i Charles Hare, englez na služenju američke vojske je postao šampion.
Vraćanje igre
Početkom 1946. godine donešena je odluka o ponovnom održavanju turnira u ljeto iste godine. Veliki zadatak organizacije šampionata u tako kratkom roku povjeren je podpukovniku Duncanu Macualayu, novoizabranom tajniku turnira. Sa velikim entuzijazmom on je uspio prevazići ogroman broj nedaća. Izvršene su mnoge prepravke, rasčišćene ruševine, i pokušavalo se vratiti sve u normalno stanje. Tek 1949. godine uspjelo se u vraćanju u normalu kada su ograničenja koja su vladala u pogledu izgradnje bila ublažena.
Postratni period
Dominacija amerikanaca na Wimbledonu nastavljena je i u pedesetim godinama. U mnoštvu šampiona izdvajali su se Jack Kramer, Ted Schroeder, Tony Trabert, Lousie Brough, Maureen connolly i na kraju Althea Gibson, prva pobjednica crne rase.
Od 1956. pa do 1970-ih godina, u muškom singlu titule su bile rezervisane za australijance, kada dominiraju Lew Hoad, Neale Fraser, Rod Laver, Roy Emerson i John Newcombe. Niz pobjeda amerikanki u ženskom singlu nije bio prekinut sve do 1959. godine kada Maria Bueno iz Brazila trijumfuje. Šezdesetih godina Margaret Smith postaje prva australijanka koja osvaja turnir, dok Angela Mortimer i Ann Jones vraćaju interes britanaca za turnirom.
Era Open tenisa
Ekspanzija zračnog putničkog prometa u 1950-im godinama značila je sve više i više igrača s druge strane okeana na turniru u Wimbledonu, ali i drugim turnirima širom svijeta. Medjutim, sa novom erom javlja se i epidemija tzv "šamaterizma" - primanje finansijske pomoći iznad dopuštene vrijednosti dopuštene pravilima ITF-a - krovne kuće zadužene za pravila igre i upravljačko tijelo za tenis širom svijeta.
Potreba za reformom je bila očigledna. Inicijativa za reformom je došla od tadašnjeg predsjednika kluba Hermana Davida koji je krajem 1959. godine proslijedio prijedlog Lawn Tenis Asocijaciji (LTA)- vodećem tijelu za tenis u Britaniji, da se Šampionat otvori za sve igrače (i amatere i profesionalce). Sljedećeg ljeta ITF je odbila ovaj potez i sljedećih nekoliko godina se ustrajavalo sa argumentima na svim nivoima igre. 1964 godine All England klub je pokušao ubijediti LTA da jednostrano donese odluku o proglašenju Wimbledonskog turnira otvorenim, ali nije se naišlo na podršku.
U augustu 1967. godine organizovan je turnir s pozivnicama, sponzoriran od strane BBC-a što je trebalo označiti početak televizije u boji. Turnir je održan na Centralnom terenu uz učešće osam igrača - svi profesionalci. Većina njih je već imala značajne nastupe na Wimbledonu još dok su bili amateri, ali su izgubili pravo na igranje prelaskom u profesionalce. Segregacija izmedju dvije kategorije igrača (amatera i profesionalaca) se bližila kraju.
U decembru 1968. godine na godišnjem sastanku Lawn Tenis Asocijacije velikom većinom glasova odlučeno je priznavanje igrača svih kategorija kako na Wimbledonu tako i na svim ostalim turnirima u Britaniji. Dovedena pred svršen čin, ITF je popustila i dozvolila svakoj državi da odredi vlastita pravila koja se odnose na amateske i profesionalne igrače. Godine 1968., Rod Laver i Billie Jean King postaju prvi osvajači Wimbledon Open šampionata. Ukupan fond nagrada te godine bio je 26.150 funti.
Bojkot
1973. godina je bila tužna za Wimbledon, jer je 81 članica Asocijacije Teniskih profesionalaca bojkotovala turnir, solidarišući se sa ranije suspendovanim Nikijem Pilićem iz Jugoslovenske Asocijacije. Uprkos odsustvu velikog broja igrača, posjeta je dostigla preko 300.000 gledalaca, a turnir osvajaju Jan Kodes iz Čehoslovačke i Billie Jean King u konkurenciji singlova.
Obaranje rekorda
U godinama koje su slijedile, oboreni su mnogi rekordi koji su bili nedodirljivi već dugo vremena. 1980. godine, Bjorn Borg iz Švedske postaje prvi teniser u muškom singlu koji uzastopno osvaja Wimbledon pet puta u novoj eri; poduhvat koji je ponovio Roger Federer u periodu od 2003. do 2007. godine. Boris Becker, 1985. godine, sa 17 godina postaje najmlajdji igrač, i prvi nepostavljani igrač i prvi nijemac koji osvaja titulu u muškom singlu na Wimbledonu. Zatim, 1987. godine, Martina Navratilova iz Sjedinjenih Država postaje prva dama koja osvaja šest uzastopnih singlova. Amerikanac Pete Sampras uspjeva doći do sedme titule do 2001. godine, a Goran Ivanišević postaje prvi igrač s pozivnicom na turniru koji uspjeva osvojiti naslov u muškom singlu.
Proslava godišnjice
1977. godine, turnir je proslavio svojih 100 godina postojanja. Prvog dana, na otvaranju turnira, 41 od 52 tada još živih šampiona u singlovima je svečano prodefilovalo Centralnim terenom, i pri tome primili srebrene komemorativne medalje od Njegovog Kraljevskog Visočanstva, Vojvode od Kenta, predsjednika kluba. Šampionat je bio počastvovan i prisustvom Njenog Visočanstva Kraljice. Kao dio proslave stogodišnjice, otvoreni su Wimbledon Lawn Tennis muzej i Kenneth Richie biblioteka.
Sto godina ženskog tenisa na Wimbledonu je bilo proslavljeno 1984. godine, kada je Centralnim terenom prodefilovalo 17 od 20 tada živih šampionki, a svaka od njih je primila unikatne komade Waterford kristala od vojvode od Kenta.
Stoti po redu šampionat je organizovan 1986. godine, i proslavljen je na razne načine, uključujući i posebnu večeru za sve one koji su dali značajan doprinos tokom godina. A 1993. godine je obilježen i 100. šampionat u ženskoj kategoriji.
Dinamična scena Wimbledona
Tokom godina All England klub je uvijek bio svjestan potrebe da obezbjedi poboljšanja kako u vidu objekata tako i drugih sadržaja u skladu sa potrebama i zahtjevima modernog sporta. Jedva da je prošla i jedna godina a da nije bilo poboljšanja na objektima ili u nekom organizacionom pogledu. U zadnjim godinama taj trend se povećao i glavni programi su unparijedili objekte za igrače, gledaoe, zvaničnike i medije.
1971. godine krov Centralnog terena podignut je za jedan metar kako bi se obezbjedio prostor za dodatnih 1.088 mjesta u gledalištu. Sljedeće godine, kompleks bivšeg terena broj 1 je ponovno izgradjen i povećanja kapaciteta na sjevernom i južnom dijelu gledališta donijela su dodatnih 1.250 mjesta.
Aorangi park ("Oblak na nebu") je obogatio klubski sadržaj 1982. godine, donoseći više prostora potrebnog tokom održavanja turnira.
Istočna zgrada Centralnog terena otvorena je 1985. godine. Ovaj veliki porjekat donio je dodatnih 800 sjedišta i dodatna mjesta za komentatore, nove prostorije za administraciono osoblje, muzej... 1986. godine sagradjen je novi dvospratni paviljon u Aorangi parku.
1991. godine Sjeverna zgrada Centralonog terena je proširena prema sjeveru. Sljedeće godine izvedena je ogromna operacija na krovu Centralnog terena, kada je postavljena nova struktura, sa četiri umjesto dotadašnjih 26 potpornih stubova, što je za 3.601 sjedišta u gledalištu značilo savršenu preglednost terena, umjesto do tada ograničene preglednosti.
Wimbledon u 21. vijeku
Već priznata činjenica je da je Wimbledon najveći turnir u svijetu, i prioritet All England Lawn Tennis kluba, koji je domaćin ovog turnira, je da održi ovaj primat i u 21. stoljeću. U ovu svrhu, 1993. godine je predstavljne dugoročni plan, koji je predvidjao unapredjenje kvaliteta sadržaja kako za gledaoce, tako i za igrače, zvaničnike ali u susjede turnira.
Prva faza ovog plana je završena 1997. godine, i uključivala je izgradnju u Aorangi Parku novog terena broj 1, centar za emitovanje, dva dodatna travnata terena i tunel ispod brda koji povezuje Church Road i Somerset Road.
Teren broj 1 WimbledonFaza dva je uključivala uklanjanje kompleksa bivšeg terena Broj 1 kako bi se dobio prostor za novu Millenium zgradu, koja bi obezbjedila dodatne prostorije za igrače, novinare, zvaničnike i članove kluba, i produženje Zapadnog Stajališta na Centralnom terenu za dodatnih 728 sjedišta.
Treća faza podrazumjevala je izgradnju nove prilazne zgrade, prostorije za osoblje kluba, banke i biletarnice na Kapiji 3. To je omogućilo da Istočna strana Centralnog terena ostane slobodna za dalji razvoj objekata za publiku, povećanja sjedišta sa 13.000 na 15.000 , te izgradnju pokretnog krova koji je predstavljen prvi puta na turniru 2009. godine.
Prema podacima AELTC službene stranice, od jula 2009. godine, Wimbledon posjeduje 19 travnatih terena za takmičenje i 22 terena za treniranje.
